Svjetski dan pozorišta

Pišem vam ovu poruku povodom Svjetskog dana pozorišta, i koliko god sam srećna što vam se obraćam, svako vlakno mog bića drhti pod teretom onoga od čega svi mi patimo – pozorišni umjetnici i ostali – od silnih pritisaka i pomiješanih osjećanja zbog današnjeg stanja u svijetu. Nestabilnost je direktna posljedica onoga kroz što naš svijet danas prolazi, sukobi, ratovi i prirodne katastrofe koje su imale razorne posljedice ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i psihički mir.

 

Obraćam vam se danas sa osjećajem da je cio svijet postao kao izolovana ostrva, ili kao brodovi izgubljeni u maglovitom horizontu, svaki širi svoja jedra i plovi bez vođstva, ne videći ništa na horizontu što bi ga vodilo, i uprkos tome, nastavlja da plovi, nadajući se da će stići do sigurne luke nakon dugih lutanja usred uzburkanog mora.

 

Mi nikada nijesmo bili bliže povezani jedni sa drugima nego danas, ali u isto vrijeme naš svijet nikada nije bio neskladniji, udaljavajući nas jedne od drugih. U tome leži dramatični paradoks koji nam nameće savremeni svijet. Uprkos onome čemu svi svjedočimo u smislu konvergencije u protoku informacija i savremenih komunikacija koje ruše sve barijere geografskih granica, sukobi i tenzije u svijetu prevazišle su granice logičke percepcije i stvorile su, usred ove prividne konvergencije, fundamentalno odstupanje koje nas udaljava od prave suštine čovječanstva.

 

Pozorište je u svojoj izvornoj suštini, čisto ljudski čin zasnovan na istinskoj suštini čovječanstva, a to je život. Kao što je veliki Konstantin Stanislavski rekao, „U pozorište se ne smije ulaziti s prljavim nogama. Prljavštinu, prašinu, otresite sa sebe, kaljače ostavite u predsoblju sa svim sitnim brigama, prepirkama i neugodnostima koje kvare život i odvlače pažnju od umjetnosti”. Kada izađemo na scenu, izlazimo na nju sa samo jednim životom u nama, životom ljudskog bića, ali ovaj život ima veliku sposobnost da se dijeli i reprodukuje pretvarajući se u mnoge druge živote koje izvodimo pred svijetom tako da on oživi, procvjeta i širi se poput mirisa na druge.

 

Ono što radimo u svijetu pozorišta kao dramaturzi, reditelji, glumci, scenografi, pjesnici, muzičari, koreografi i tehničari, svi mi bez izuzetka, je čin stvaranja života koji nije postojao prije izlaska na scenu. Ovaj život zaslužuje brižnu ruku koja ga drži, grudi pune ljubavi koje ga grle, ljubazno srce koje se saosjeća sa njim i trezven um koji mu daje razloge koji su mu potrebni da nastavi i preživi.

 

Ne pretjerujem kada kažem da je ono što radimo na sceni čin samog života i njegovo stvaranje iz ništavila, kao žeravica koja svjetluca u tami, osvjetljavajući tamu noći i grijući njenu hladnoću. Mi smo ti koji dajemo životu njegov sjaj. Mi smo ti koji to oličavamo. Mi smo ti koji ga činimo živahnim i smislenim. I mi smo ti koji dajemo razloge da to razumijemo. Mi smo ti koji koristimo svjetlost umjetnosti da se suprotstavimo tami neznanja i ekstremizma. Mi smo ti koji prihvatamo doktrinu života, kako bi se život širio u ovom svijetu. Zato ulažemo svoj trud, vrijeme, znoj, suze, krv i živce, sve što treba da uradimo da bismo prenijeli tako snažnu poruku, braneći vrijednosti istine, dobrote i ljepote i istinski vjerujući da je život vrijedan življenja.

 

Danas vam se obraćam, ali ne samo da bih nešto rekla, ili da proslavimo oca svih umjetnosti, „pozorište“, na njegov svjetski dan. Umjesto toga, pozivam vas da stanemo svi zajedno, ruku pod ruku i rame uz rame, da iz sveg glasa vičemo, kao što smo navikli na scenama naših pozorišta, i pustimo da naše riječi izađu i probude savjest cijelog svijeta, tražeći u sebi izgubljenu suštinu čovječanstva. Slobodnog, tolerantnog, ljubaznog, simpatičnog, nježnog i dostupnog čovjeka, sposobnog da odbaci ovu podlu sliku brutalnosti, rasizma, krvavih sukoba, jednoumlja i ekstremizma. Ljudi su hodali po ovoj zemlji i pod ovim nebom hiljadama godina, i nastaviće da hodaju. Zato se izvucite iz mulja ratova i krvavih sukoba i ostavite sve pred vratima pozornice. Možda će naša ljudskost, zamagljena sumnjom, ponovo postati kategorička sigurnost koja nas sve čini zaista kvalifikovanim da budemo ponosni što smo ljudi i što smo svi braća i sestre u prostoru čovječanstva.

 

Misija nas dramatičara, nosilaca baklje prosvjetiteljstva, od prvog pojavljivanja prvog glumca na prvoj sceni, je da se direktno suočimo sa svime što je ružno, krvavo i neljudsko. Suočavamo se sa svime što je lijepo, čisto i ljudsko. Mi, i niko drugi, imamo sposobnost da širimo život. Širimo se zajedno zarad jednog svijeta i jednog čovječanstva.

 

Povodom nezadovoljstva Granskim kolektivnim ugovorom, zaposleni u umjetničkom sektoru stupili su u štrajk upozorenja, a u njihovo ime obratio se glumac Simo Trebješanin:

 

,,Da li su kultura i njeni stvaraoci potrebni crnogorskom društvu? Ministarstvo kulture postoji radi umjetnika, a ako njih nema, nema ni kulture, pa ni taj resor nije potreban. Razlozi su što će po novom GKU jedino nama, iz nama neznanih razloga, plata u ovo vrijeme inflacije, biti povećana 3,5 odsto, dok svima ostalima, zaposlenim u kulturi Crne Gore 20 do 25 odsto", kazao je Trebješanin, koji je istakao da nije problem novac, već poniženje. Pitamo se čime smo mi to zaslužili? Možda time što dostojno i na najbolji mogući način predstavljamo svoju zemlju gdje god da odemo? Možda je razlog što gdje god da odemo vratimo se sa nagradama? Šta je razlog ovakvoj i ovolikoj diskriminaciji i degradaciji nas kao umjetnika i, što je još gore, nas kao ljudi? Mi smo ti koji smo nosioci kulture i kulturnog stvaralaštva ove zemlje, zajedno sa svim ostalim umjetnicima, muzičarima, slikarima, da ne nabrajam... Pa se pitam, da li smo potrebni našem društvu? Da li kultura treba našem društvu? Da li kultura ima uticaja na naše društvo i da li ovom društvu treba kreacija ili degradacija? Da niste slučajno kad pitali koliko je glumaca bez krova nad glavom? Da niste kad pitali ili slučajno prisustvovali radu i rađanju jedne pozorišne predstave? Da vidite kako je to lako! Kad si znojav, kad si u prašini, na hladnoći, na vrućini, bez vode, bez tuša, bez garderobe, bez uslova za rad. E pa, gospodo iz Ministarstva kulture, vrijeme je da shvatite da ste vi tu radi nas. Vi ste servis koji treba ili bi trebalo da je u službi umjetnika. Nismo mi servis vama, već vi nama. Gospodo iz Ministarstva kulture, unizili ste nas, degradirali, diskriminisali i doveli na rub egzistencijalnog opstanka. I mi imamo porodice, i mi imamo djecu, i mi i naša djeca moramo jesti. Mnogo smo prepreka smo prošli. Pozorišta je od antičkih vremena bilo, pozorišta ima i pozorišta će biti. Ako vam pozorište ne treba, onda gospodo to jasno recite, a mi ćemo znati kako da vam odgovorimo. Samo da vam kažemo, da vam onda ne treba ni kultura. Bez kulture, gospodo, nema ni vas ni nas. I zato vas ne razumijemo, umjesto da se borite za nas, vi nam nudite 3,5 odsto. Što se mene lično tiče, ovu predstavu večeras igram. Mi smo u štrajku upozorenja. Trećeg ili četvrtog (aprila) očekujem odgovor da vidim šta će se desiti sa nama. Ja lično, kao neko ko je 26 godina u pozorištu, igram još večeras. Nadam se da će me i moje kolege tu podržati, jer stvarno neću da im dozvolim da me ponižavaju, ne kao glumca, nego kao čovjeka - zaključio je Trebješanin.