Na festivalu ,,Ruta" u Podgorici druge festivalske večeri izvedena je predstava „Plastelin“ u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, rađena po tekstu Vasilija Sigareva, a u režiji i dramatizaciji Marka Torlakovića. Na okruglom stolu osim glumaca prisustvovao je i direktor BDP-a, Jug Radiviojević.
- Saradnja sa Torlakovićem je bila veoma uspješna.On je transponovao ovaj tekst napisan devedesetih na današnje stanje stvari. Rediteljski rukopis Torlakovića prožima duboka intimna preispitivanja, te temu ovog komada – okrutni svijet nasilja iz kog se izlaz ne nalazi, a svako od nas je potencijalna žrtva, zajedno sa mladim glumcima postavio je komponujući elemente više žanrova i značenjskih ravni - kazao je Radiviojević
Glumci u predstavi, Aleksandar Jovanović, Jana Milosavljević, Maja Ranđić, Aleksandar Vučković i Ljubomir Bulajić, svjesni da je „Plastelin“ duboka potresna ispovijest glavnog lika, slažu se oko većine stvari, ali najviše ističu utisak da im je ovo ujedno i najteža i najdraža predstava. U društvu post-tranzicione dehumanizacije i sveopšte divljačke otimačine, koja se u sceni „preraspodjele dobara“ najviše i osjeća, plemenito je tragati za smislom i slobodom.
- Stav cijelog autorskog tima je da je prva scena primjer ljudske univerzalnosti i simbol jednog rađanja, ciklusa od nastanka, sazrijevanja, pa kako pratimo priču sve do nestanka. To predstavlja jedan slikoviti i umjetnički prikaz i ta scena se prepoznaje kroz gomilu simbola, a opet je univerzalna. Sve asocijacije koje publika ima nakon te scene, jer je ona uvod u samu predstavu, jeste ono što je važno, a to je bliskost i identifikacija, potreba da svi tu scenu tumače na svoje načine - kazao je Jovanović na okruglom stolu koji je upriličen u sali Dodest nakon predstave.
Ljubomir Bulajić je kazao da je proces rada bio veoma specifičan i objasnio na koji način.
- Počeli smo rad na ovom komadu na jedan eksperimentalan način, a to je iznošenje ličnih iskustava. To je bilo dragocjeno svima nama - da čujemo međusobna iskustva - jer tako čovjek shvata da je kroz djetinjstvo, odrastanje, adolescenciju bio i žrtva i nasilnik u nekim trenucima. Ta iskustva koja smo čuli su nam mnogo značila. Naučili smo nove stvari o nama samima kao ljudima, o našim kolegama, a kasnije smo sve to implementirali u samu predstavu. Predstava je fragmentarna, ima i početak i kraj i pokazuje nam da živimo u doba nasilja, netolerancije, a samim tim je pravljena za mlade ljude - rekao je Bulajić.
- Mislim da su stvari na tu temu prilično jasne. Živimo u društvu nasilja, a nemamo namjeru da to ozbiljno promijenimo. Mislim da smo dovedeni u takvu situaciju da smo u suštini ušuškani i da nam je u redu to nasilje čim ne preduzimamo ništa povodom toga, a onda se stiče kao da nam je svo to nasilje u redu jer se ne dešava konkretno nama, a ljudi kojima se dešava su nemoćni - zaključila glumica Maja Ranđić.
Jana Milosavljević je otkrila i da je bilo teško doći do zajedničkog rješenja za ovu priču, a to je doprinijelo razumijevanju, strpljenju, kompaktnosti igre i borbi koju je tim vodio.
- Mislim da smo najviše problema u radu imali u ličnim momentima kada je trebalo ići do kraja, a mi nekada nijesmo imali hrabrosti ni da ispričamo priču ni da pustimo da se to dogodi. Onda bismo zastajkivali, ali tek pred kraj procesa, kada je sve već bilo spremno i moralo je da se desi, nekako smo svi tada otišli do tog kraja kojeg smo se možda i plašili ili ustručavali pa smo tako uspjeli da ispričamo i realizujemo priču. Nije nikome bilo lako da se s tim nosi - kazala je Milosavljević.
